U prosincu 2012., međunarodni anarhosindikalistički pokret slavi dvije obljetnice: 90. godišnjicu ponovne uspostave Međunarodnog radničkog udruženja (MRU) i 170 godina od rođenja najutjecajnijeg teoretičara anarhokomunizma, Petra Kropotkina. Ova slučajnost može se smatrati simboličnom. Kropotkin nikada nije bio član neke revolucionarno-sindikalističke ili anarhosindikalističke organizacije, ali je imao vrlo velik doprinos u stvaranju anarhosindikalističke Internacionale, a njegove ideje imale su velik utjecaj na ciljeve i principe same Internacionale.
Kropotkin je bio jedan od prvih anarhističkih mislioca koji su pokrenuli kampanju za obnovu antiautoritarnog krila Prve internacionale, a vodio je tu kampanju čak i kada je većina slobodarskih aktivista bila zanesena tzv. «propagandom djelom». Kropotkin je vidio radničke sindikate kao temelj obnove. Pisao je o radničkom pokretu i sindikatima u „Biltenu Jurske federacije“, te je u tom razdoblju pokušavao stvoriti veze sa sindikalnim krugovima. Kasnije je u novinama „Le Révolte“ napisao oko 20 članaka o potrebi za radom u radničkim sindikatima – i to u vrijeme kada takve ideje nisu imale podršku poznatih aktivista poput Jeana Gravea, Errica Malateste i Johanna Mosta.[1]
Kropotkin se energično zalagao za jačanje sindikata i uključivanje anarhista u njihove poslove. Godine 1900., u novinama „Freedom“ pozvao je na sazivanje općeg «kongresa rada», a 1901. na stvaranje «internacionalne federacije radničkih sindikata planeta Zemlje». Imao je velika očekivanja nakon štrajka metalaca u Barceloni 1902. godine i posljedičnog porasta štrajkaškog pokreta u Europi. Ovi događaji ponukali su Kropotkina da predloži stvaranje Međunarodnog savez rada, a tu je ideju prenio Anselmo Lorenzo u novinama „Tierra y Libertad“ u rujnu 1902. Postavio je pitanje organizacije Internacionale, koja bi općenito zagovarala socijalističke ciljeve, socijalizaciju ekonomije i samoemancipaciju radništva, a koja bi pripremala štrajkove, borila se protiv izrabljivanja ženskog i dječjeg rada, promovirala suradnju, a u budućnosti stvarala planove za socijalističku eksproprijaciju sredstava za proizvodnju.[2] Razvijanjem detaljnijeg programa uzete su u obzir razlike u odnosu na staru Internacionalu. Kao zanimljivost navedimo da je u slijedeća dva broja novina („Tierra y Libertad“) njihov izdavač, Federico Urales, odbacivao ovaj prijedlog, smatrajući ga previše pojednostavljenom retrospektivom.